Što je mucanje ?
Mucanje (balbuties) je poremećaj fluentnosti govora koji onemogućava normalan tok govora. Svatko je ponekad disfluentan, no ono po čemu se osoba koja muca razlikuje od nekog sa normalnim govornim disfluencijama je vrsta i učestalost tih disfluencija. Mucanje je kompleksan poremećaj koji se manifestira kroz natprosječan broj govornih disfluencija, ali može uključivati i čitav niz dodatnih komunikacijskih, emocionalnih i poremećaja u ponašanju. Mucanje je, dakle, višedimenzionalni problem koji utječe na osobu kao cjelinu i koji pored očiglednih govornih poteškoća može obuhvatati i negativna osjećanja i percepcije kod osobe koja muca kao što su poniženje, stid, krivnja, anksioznost, frustriranost, nedostatak samopouzdanja te osjećaj manje vrijednosti. Mnoge vidljive karakteristike mucanja se odnose na naučene, često neprilagođene oblike ponašanja koje osoba koja muca koristi kako bi izbjegla ili odgodila mucanje.
Karakteristike mucanja ogledaju se u sljedećem: Repeticije ili ponavljanje glasova ( b-b-b-bicikl), slogova ( ku-ku-kuća), dijelova riječi ( koš-koš-košarka), čitavih riječi i fraza. Prolongacije ili neprirodno dug izgovor glasova ili slogova ( aaaaaaautomobil) Neadekvatne pauze, oklijevanje ili bezglasni zastoji u govornom toku nastali uslijed blokiranja zračne struje Govor u naglim trzajima, dok osoba pokušava da započne ili održi fonaciju Nepravilno disanje Izbjegavanje da se sugovornik gleda u oči Izbjegavanje određenih riječi i svakodnevnih govornih situacija Negativna osjećanja kao što su poniženje, frustriranost, osjećaj manje vrijednosti itd. (u kasnijim stadijima poremećaja) Ostale reakcije vezane za mucanje, odn. reakcije koje prate mucanje kao što su napetost mišića usana, vilice, i/ili vrata; drhtanje usana, vilice i/ili jezika tijekom pokušaja da se započne govor; nervozno lupkanje stopalom o pod, treptanje očima, trzaji glavom i razni tikovi (a sve to u cilju kako bi se izbjeglo mucanje). Postoji mnogo ovakvih reakcija koje variraju kod različitih osoba. Varijabilnost u težini mucanja, zavisno od govorne situacije, sugovornika i poruke koja se želi prenijeti. Može se desiti da osoba koja muca govori fluentnije u logopedskoj ordinaciji nego u školi ili na radnom mjestu; ili da uopće nema poteškoća prilikom izražavanja kakvu večeru želi kod kuće, dok ima znatne poteškoće prilikom naručivanja jela u restoranu. Konverzacija sa supružnikom može biti lakša nego sa poslodavcem. Osoba može biti potpuno fluentna kada pjeva, ali imati znatne govorne poteškoće prilikom telefonskog razgovora itd. Osjećaj gubitka kontrole. Osoba koja muca može iskusiti strah od određenih riječi, glasova ili situacija, strah od mucanja, te osjećaj neugodnosti i srama. Određene glasove i riječi je moguće izbjeći. Riječ, za koju osoba misli da ju je teško izgovoriti, može biti zamijenjena nekom drugom, ili određena govorna situacija može biti izbjegnuta u cijelosti. Na primjer, osoba koja muca možda uvijek čeka da se netko drugi javi na telefon, ili radije obilazi prodavnice sat vremena nego da pita prodavca gdje se određena stvar može pronaći. Ovakve reakcije na mucanje se javljaju u kasnijim stadijima poremećaja. Normalne disfluencije Svatko je ponekad disfluentan u smislu ponavljanja ili prolongacije određenih riječi i uzvika. No disfluencije kod osoba koje ne mucaju nisu tako česte kao kod onih koje mucaju. Općenito govoreći, tu su u pitanju različite vrste disfluencija. Normalne disfluencije se najčešće sastoje od ponavljanja čitavih riječi ili slogova kao što su um i er , dok je za mucanje karakteristično ponavljanje i prolongacija glasova i slogova. Otprilike 7-10% govora prosječne osobe je disfluentno. Kada je govor neke osobe disfluentan u razmjeru većem od 10%, onda se može reći da ta osoba muca. Mnoga djeca prolaze kroz period normalne disfluentnosti između 2 i 5 godine života. Kod te djece učestalost disfluencija može biti 10%, a ponekad i više, i one se obično sastoje od ponavljanja riječi ili fraza te ubacivanja različitih nepotrebnih glasova i uzvika. Riječ biva ponovljena, s lakoćom, jednom ili dvaput, a dijete ne iskazuje bilo kakvu napetost u govoru i često nije ni svjesno svoje poteškoće. Vjeruje se da bi uzrok ove disfluentnosti kod djece mogla biti kombinacija nekoliko čimbenika kao što su pojačan razvoj govora i govorno-motoričke kontrole te vanjski stresovi s kojima se djeca susreću u kritičnim ranim stadijima razvoja govora. Sa razvojem komunikacijskih vještina kod većeg broja djece ove disfluencije obično nestanu, no to se ne događa uvijek. Uzroci Još uvijek se ne zna sa sigurnošću što uzrokuje mucanje. Različiti faktori ili kombinacije faktora mogu kod različitih ljudi uzrokovati pojavu mucanja. Nadalje, ono što uzrokuje mucanje može se vrlo razlikovati od onoga što vremenom održava poremećaj ili ga čini gorim. Moguće okolnosti koje vjerojatno uzrokuju mucanje su: poremećaj u koordinaciji pokreta govornih mišića, pomanjkanje cerebralne kontrole nad govornim funkcijama, brzina razvoja govora, način na koji se ljudi obraćaju djetetu i stres. Nemoguće je zanemariti i mogući utjecaj genetskih predispozicija. Zna se da djeca koja mucaju nisu ništa više podložna psihološkim problemima od djece koja ne mucaju. Općenito govoreći, ne postoji razlog za vjerovanje da emocionalna trauma uzrokuje mucanje. Iako uslijed dugogodišnjeg mucanja može doći do određenih emocionalnih problema. Multi-faktorska i dinamična priroda mucanja sprječava usvajanje jedinstvene teorije koja bi dala sveobuhvatno objašnjenje po pitanju nastanka i razvoja ovog višeslojnog poremećaja. Mucanje je sindrom koji sadrži mnoge nejasnoće čak i za najiskusnije logopede i istraživače na polju mucanja. No, može se reći da je početni uzrok mucanja gotovo irelevantan. Naime, za većinu osoba koje mucaju načini reagiranja, osjećanja i vjerovanja koja se razviju nakon što je mucanje već počelo sačinjavaju veći dio problema. Tako da se mucanje promatra i kao stečeni, nesvjesni oblik ponašanja odn. navika. Kada se razriješe negativna osjećanja, misli, ponašanja i reakcije, tada obično preostane malo ili nimalo elemenata koji održavaju sindrom mucanja.
Brzopletost
Brzopletost je, u govornoj patologiji, način govora koji je obilježen jednom kaotičnošću, brzim prijelazima s jedne misli na drugu, u najvećem broju slučajeva ubrzanim tempom govora, nedovoljnim ograničavanjem osnovne ideje, nemogučnošću razrade osnovne ideje, obiluje čudnim asocijacijama ravnopravnim po važnosti osnovnoj ideji, prisutne su poteškoće koncentracije na bitno, a sve se to najčešće manifestira u usmenom govoru. Takav tip govora u govornoj patologiji naziva se brzopletost (batharismus) ili eng. cluttering. Prema D.A. Weissu, "brzopletost je poremečaj pripremnih misaonih procesa koji prethode govoru i zasniva se na hereditarnim predispozicijama. Brzopletost je verbalna manifestacija središnje jezične neuravnoteženosti koja zadire u sve kanale komunikacije." Zbog verbalnih obilježja (jedan od najčešćih simptoma su zastoji u govoru) često se u diferencijalnoj dijagnostici zna zamijeniti s mucanjem.
Neke činjenice o mucanju
Mucanje se češće javlja kod muškaraca nego kod žena, u omjeru od oko 3,5 : 1 Mucanje nije simptom nekog emocionalnog ili psihološkog poremećaja, iako može biti izvor stresa i uzrok određenim emocionalnim poteškoćama Osobe koje mucaju nisu manje inteligentne od osoba koje govore normalno Mucanje nije naučeno imitiranjem drugih osoba koje mucaju Oko 1% odraslih ljudi na svijetu muca Oko 3 milijuna Amerikanaca ima problema sa mucanjem Mucanje se javlja u svim kulturama i socijalnim grupama Osoba koja muca razmišlja normalnom brzinom, iako izražavanje te misli može biti sporije Ne postoji magični lijek za mucanje Mucanje je moguće prevladati na način da ono više ne predstavlja prepreku za normalnu komunikaciju Poznate osobe koje su mucale: Issac Newton, Marylin Monroe, engleski kralj George VI, Winston Churchill, James Earl Jones, Bob Love, Bruce Willis, Ken Venturi, Bill Walton, Nicholas Brendon, Annie Glenn, John Updike............. Na vrh |
