Rezultati novih istraživanja uzroka mucanja

Procesiranje govora i kontrola govorne motorike; složene interakcije kod mucanja

Christine Weber-Fox, Ph.D., CCC-SLP, Pardue University

U posljednjoj deceniji, novi laboratorijski dokazi iz Amerike i Europe doveli su do razvoja multi-faktorskog modela mucanja. Ovaj model pretpostavlja da se mucanje javlja uslijed složenih interakcija između faktora kao što su genetske predispozicije, procesiranje govora, emocionalno/socijalni aspekti, i kontrola govorne motorike. Na posljetku, mucanje se javlja kada dođe do poremećaja u neuro-impulsima koji omogućavaju koordinirano funkcioniranje respiratornog, vokalnog i artikulatornog sistema. Ideja je da su funkcije dijelova mozga zaduženih za kontrolu govorne motorike pod utjecajem složenih interakcija sa drugim neuro-sistemima. Jedna značajna pretpostavka ovog modela je da spomenuti faktori možda ne igraju istu ulogu kod različitih osoba koje mucaju i da njihova važnost vjerojatno varira u različitim stadijima razvoja poremećaja. U našoj nedavnoj seriji eksperimenata proučavali smo kako neuro-sistemi za procesiranje govora mogu doprinijeti poremećajima u kontroli govorne motorike kod osoba koje mucaju. Proučili smo ovo pitanje koristeći dva pristupa.

Najprije smo, koristeći veoma senzitivan sistem za praćenje pokreta, analizirali pokrete unutar govornog mehanizma sa preciznošću manjom od .1 mm, kako bi utvrdili konzistentnost i glatkoću ovih pokreta kroz različite govorne zadatke. Glavni zaključak iz ovih studija je da su pokreti govornih mišića kod odraslih ljudi koji mucaju po konzistentnosti slični onima kod ljudi sa normalnom fluentnošću, u slučaju kada su govorni zadatci manje zahtjevni. Međutim, kada su lingvistički zadatci kompleksniji, potreba za dodatnim procesiranjem utječe u većoj mjeri na kontrolne mehanizme govorne motorike osoba koje mucaju nego kod onih koje govore normalno. Ovo je direktan dokaz kako aktivnost ostalih neuro-sistema, kao što su oni koji su uključeni u procesiranje govora, mogu poremetiti neuro-impulse koji reguliraju pokrete unutar govornog mehanizma.

Drugi pristup koji smo primijenili kako bi bolje shvatili kako varijacije u zahtjevnosti, kada je u pitanju procesiranje govora, mogu utjecati na mucanje je taj da smo ispitali reagiranje mozga na jezičke zadatke kada od učesnika nije bilo traženo da govore. To smo postigli tako što smo zabilježili električnu aktivnost koju generiraju skupine moždanih ćelija (elektroencefalografija) koristeći 32 elektrode ugrađene u elastični kačket. Koristeći ovu tehniku mi možemo mjeriti promjene u moždanoj aktivnosti u razmaku od jedne milisekunde. Od učesnika u ovom istraživanju bilo je traženo je da u mislima čitaju riječi koje su se, jedna po jedna, pojavljivale na monitoru kompjutera. Zatim smo ocjenjivali prosječnu moždanu aktivnost izazvanu specifičnim aspektima jezičnog stimulansa, kao na primjer da li su u pitanju bile riječi koje označavaju imenicu ili glagol. Ova ocjena prosječnih moždanih valova rezultirala je pokazateljem (mjerom) nazvanim "event-related brain potential - ERP". Mjerenjem prosječnih moždanih valova kod odraslih osoba koje mucaju, pronašli smo da je njihov obim (amplituda) bio umanjen u odnosu na ispitivanu skupinu osoba sa normalno fluentnim govorom. Otkrili smo da kod osoba koje mucaju dolazi do smanjenja obima prosječnih moždanih reakcija kada čitaju riječi koje označavaju glagol ili imenicu, kada čitaju riječi u neočekivanom kontekstu (semantičke anomalije - na primj. "Dječak je objesio svoj kaput na kikiriki" itd.), i pogrešno upotrijebljene glagole (na primj. "Svaki dan oni išli ovim putem"). U našem posljednjem istraživanju, koje će biti objavljeno u časopisu "Journal of Speech, Language, and Hearing Research" u Decembru 2004. godine, ispitali smo prosječne moždane reakcije izazvane čitanjem riječi koje su se rimovale ili se pak nisu rimovale sa prethodnom riječju. Ovaj eksperiment omogućio nam je da vidimo razlike u fonološkom procesiranju (bez gramatičkih ili semantičkih zahtijeva) kod osoba koje mucaju. Uglavnom, prosječni moždani valovi i bihevioralne reakcije osoba koje mucaju su bili vrlo slični onima kod osoba koje govore normalno. Jedino je kod osoba koje mucaju vrijeme reakcije bilo nešto usporenije kada su u pitanju teže rime, kada bi dvije riječi bile slične ali se nisu rimovale. Kada je u pitanju procesiranje rima, kod odraslih osoba koje mucaju zabilježena je nešto veća prosječna moždana aktivnost u desnoj moždanoj polutki u odnosu na lijevu, dok je kod osoba koje govore normalno ta aktivnost bila jednaka u obadvije moždane hemisfere. Sve zajedno, ovi nalazi ukazuju da neuro-sistemi za reguliranje pojedinih aspekata procesiranja govora mogu funkcionirati drugačije kod osoba koje mucaju. Imajući u vidu studije pokreta unutar govornog mehanizma i studije moždanih reakcija, zaključili smo da je povećana složenost jezičnih zadataka, ili veći zahtjevi prema sistemu procesiranja govora povećavala razlike između osoba koje mucaju i onih koje ne mucaju.

Navedene studije su se fokusirale na govorne i motoričke interakcije kod osoba koje mucaju. Ove studije su postavile temelj za slijedeću fazu istraživanja koja će se pozabaviti tipovima interakcija kod djece koja mucaju. (Anne Smith, Christine Weber-Fox, Howard Zelaznik).

Nazad