Kako očuvati dostojanstvo kada živite sa mucanjem

(Gary J. Rentschler, "Advice to Those who Stutter" - Second Edition, Third Printing 2003.)

Mnoge osobe koje mucaju osjećaju sram, krivnju, pa čak i mržnju vezanu za govorne smetnje. Godine provedene sa ovakvim osjećanjima utječu na način na koji razmišljamo o samima sebi. Osjećanja bezvrijednosti, niskog samopouzdanja, stida, inferiornosti i povučenosti su česta među onima od nas koji mucamo.

Tu su i oni ljudi za koje se čini da, usprkos teškom mucanju, uživaju u životu te da nisu sputani svojim disfluentnim načinom govora. Ti ljudi dijele određene zajedničke kvalitete koji im omogućavaju da zadrže poštovanje prema drugim ljudima te da razviju jak osjećaj osobne vrijednosti. Oni su sposobni da (1) objektivno sagledaju svoje mucanje, (2) prihvate svoju nesavršenost, i (3) otvoreno objasne svoje mucanje drugima.

Objektivan odnos prema mucanju. Za mnoge od nas, negativna osjećanja koja nastaju tijekom govornih problema su tako jaka da nismo u mogućnosti da u detalje objasnimo što se zapravo dešava. Neke osobe to komentiraju ovako: "Bio sam vrlo nervozan", ili "To je bilo vrlo loše", dok drugi kažu, "Moje glasnice su zablokirale i nisam mogao izgovoriti niti jedan glas", ili "Moje usne su bile previše stisnute" itd. Primjećujete da prve dvije izjave izražavaju osjećaje, dok zadnje dvije opisuju tjelesne karakteristike onoga što se desilo. Negativne emocije koje se javljaju onemogućavaju nam da jasno i objektivno vidimo tjelesni aspekt problema, te da naučimo nešto više o našem mucanju. Da bi bili u mogućnosti da vidimo iza naših osjećaja, potrebno je da se distanciramo od mucanja, kako bi mogli spoznati fizičke karakteristike problema. Što više znamo o načinu na koji mucamo (obrascima ponašanja vezanim za mucanje), to dobivamo više kontrole nad istim i postajemo sve bolji u upravljanju njegovim fizičkim i emocijskim komponentama.

Samo-prihvaćanje. Mi koji mucamo skloni smo nerealnim očekivanjima kada je u pitanju fluentnost našeg govora. To je razumljivo stoga što je dosta negativne pažnje usmjeravano na naše govorne probleme, tako da je sasvim prirodno da želimo da naš poremećaj bude manje upadljiv. Za mnoge od nas, ova negativna pažnja dovodi do toga da postajemo nezadovoljni samima sobom kao osobama. Postajemo sami sebi najgori kritičari i opterećujemo se mnogim nepotrebnim stvarima, kao dodatak našem mucanju.

Mnogi ljudi su sposobni prevladati taj osjećaj srama i nezadovoljstva i prihvatiti sebe kao osobu sa svim svojim nedostatcima. Naši roditelji i prijatelji također imaju svoje nedostatke, ali mi smo u stanju da vidimo iza njihovih nesavršenosti i da cijenimo njihovu ljubav i prijateljstvo usprkos njihovih mana. Upravo je naša nesavršenost ono što nas čini jedinstvenima i vrijednim pamćenja. Prihvatiti naše mane znači njegovati i slaviti našu jedinstvenost.

"Objasnite" vaše mucanje. Sastavni dio uspostavljanja distance između nas i mucanja jeste razumijevanje kako se naši sugovornici osjećaju kada komuniciramo s njima. Biti sposoban sagledati samoga sebe kroz tuđe oči predstavlja još jedno sredstvo koje nam pomaže da postanemo otporniji na negativne efekte našeg mucanja.

U usporedbi sa očiglednim tjelesnim hendikepima (kao što je vezanost za invalidska kolica), mucanje je "nevidljiv" poremećaj - bar dok ne govorimo. Dakle, naši sugovornici bivaju uhvaćeni nespremni kada počnemo mucati. Nema upozorenja ili prilike da se pripreme, tako da mogu biti iznenađeni našim mucanjem. Oni istovremeno osjećaju i radoznalost i iznenađenje, i pokušavaju naći objašnjenje za ono što vide i čuju. Mnogi vanjski znakovi mucanja mogu ostaviti dojam kao da osoba ima nekakav napad, grčenje mišića ili neki drugi medicinski problem. Sugovornik postaje uznemiren, zbunjen i ne zna kako bi reagirao.

Naša intuicija nam često govori da ne priznamo drugima da mucamo. Možda jak osjećaj srama ili krivnje u nama uzrokuje da se povučemo u sebe, nadajući se nekako da naš sugovornik nije primijetio naše govorne probleme, uvijanje tijela ili grimase lica. U ovom slučaju, naša intuicija nam ne čini dobro. U izostanku priznanja i objašnjenja našeg problema, radoznalost sugovornika samo raste. Kako se njihova potraga za objašnjenjem nastavlja, bez upućivanja u pravom smjeru, zaključci do kojih dolaze često samo pridodaju osramoćenosti povezanoj za mucanje. Kako bi objasnio svoja opažanja, sugovornik često dovodi u pitanje mentalnu ili tjelesnu kompetentnost osobe koja muca. To dovodi do podrugivanja koje je jako štetno po nas koji mucamo, te samo pojačava naša negativna osjećanja.

Većina ljudi se ne podruguje namjerno osobama koje imaju poteškoće kada je poremećaj očigledan. Na primjer, kada vidite nekoga u invalidskim kolicima kako uz poteškoće pokušava otvoriti vrata, vi instinktivno želite pomoći toj osobi a ne ismijavati je. Zašto? Vi vidite i razumijete njihovu poteškoću i refleksivno im nastojite pomoći. Ne pitate se zašto oni ne mogu otvoriti vrata. To je očigledno, i vi im želite pomoći tako što ćete otvoriti vrata.

Razmislite malo o vašoj reakciji na ovu situaciju. Čovjek nosi dvije kutije: odjednom se njegovo tijelo počne tresti i on ispusti kutije na pod, razbijajući tako staklene predmete koji su bili unutra. Nakon par trenutaka njegovo tijelo se prestaje tresti i on ponovno podigne kutije i produži dalje. Što bi pomislili u toj situaciji? "Šta nije u redu s njim? Možda ima epilepsiju, ili je jako uvrnut". Bez objašnjenja, vi postajete jako radoznali, i ne znate što bi mislili.

A zamislite sada da čovjek nije odmah otišao nakon ovog incidenta, nego da ja zastao na trenutak i rekao: "Od skora sam počeo uzimati novi lijek, i izgleda da nisam bio pripremljen za njegove sporedne efekte. Možete li mi pomoći da sjednem i donijeti mi malo vode?". Osjećate kako se mijenjate iz osobe koja je iznenađena i zbunjena u osobu koja razumije i koja želi pomoći. Postajete ista ona osoba, puna razumijevanja, koja je pomogla osobi u kolicima otvoriti vrata.

Nudeći objašnjenje našeg mucanja, dovodimo do toga naš sugovornik postane ljubazan i pun razumijevanja. Objašnjenje čini razliku.

Objašnjenje može uključivati (1) izjavu o prirodi našeg mucanja, (2) neke činjenice koje su nam poznate, i (3) neke stvari koje bi drugi mogli učiniti a koje bi mogle biti od pomoći. Razmotrimo sada neke primjere kako su drugi ljudi formulirali njihova "objašnjenja":

Michael B.: "Imam ovaj problem sa mucanjem već čitav život. Često postanem uznemiren neposredno prije nego što trebam govoriti i moje glasnice postanu napete tako da ne mogu govoriti sasvim fluentno. Potrebno mi je malo više vremena da kažem ono što želim, tako da se nadam da razumiješ da moram govoriti malo sporije."

Kim M.: "Tako mi je neugodno kada ne mogu govoriti normalno. Čula sam da, prema jednom istraživanju, osobe koje mucaju drugačije koriste svoj mozak kada govore. Nastojim popraviti govor tako što idem na govornu terapiju. Ali sigurna sam da moje mucanje čini da se osjećaš malo neugodno, ali u suštini ja sam dobro. Puno bi mi pomoglo ako bi mogli pričekati dodatnu minutu ili dvije dok ne kažem ono što želim."

Rob S.: "Ha! Čujete li kako govorim? To mucanje stvarno zna nekad biti naporno. Bolje mi je da se "vratim u sedlo" i da usporim malo."

Phil R.: "Kao što vidite, ponekad imam problema as mucanjem. I moj otac također muca. Izgleda da pokušavam izreći previše misli odjednom i onda se spetljam. To je čudan i neugodan osjećaj. Bolje da malo usporim. Molim vas, upozorite me ako ponovo počnem govoriti prebrzo."

Ovi primjeri mogu biti vrlo korisni kada pokušavate pojasniti nekome mucanje i zadobiti njegovo razumijevanje. U svakom primjeru, osoba priznaje svoju poteškoću i daje joj ime; netko to naziva mucanjem a netko koristi uopćeniji pojam govorni problem. Davanje imena problemu dovodi do nestanka misterije. Identificiranje istog omogućava nam da pojasnimo šta on jeste a šta nije. Ako je to problem sa govorom, onda nije mentalni poremećaj ili neka vrsta <čudnog> ponašanja. To nam, također, implicitno omogućava i da preuzmemo odgovornost za naše mucanje. Ovo je važno zato što se tako započinje preobražaj iz bivanja žrtvom vlastitog mucanja ka tome da postanemo sposobni promijeniti naše mucanje, postupno minimizirajući njegov utjecaj na govor.

Svako od navedenih opravdanja, također, prezentira i neku faktičku informaciju o govoru te osobe. To se odražava na objektivnu svjesnost, shvaćanje i prihvaćanje njihovog problema. Objašnjenja, isto tako, nude osobi koja nas sluša i nagovještaj kako bi nam mogli pomoći. Većina ljudi nemaju puno iskustva sa mucanjem i osjećaju se čudno jer ne znaju što treba raditi. Kada doznaju, uglavnom to i urade.

No, vi ste vjerojatno prva osoba koja zaslužuje objašnjenje. Mucanje, osjećaj gubitka kontrole, nerazumijevanje zašto je to tako stresno iskustvo; bez objašnjenja, ovi zastrašujući osjećaji postaju sve snažniji. Racionalno pojašnjenje ovih stvari pomaže da se zaustave negativne misli i strah koji pogoršava mucanje. Način na koji vi vidite i shvaćate ovaj problem može biti osnova koja će vam dati snagu da upoznate i druge sa onim što se dešava, na objektivan i dostojanstven način. To bi trebalo učiniti na dublji i detaljniji način, koji će reflektirati ono što znate o samima sebi i vašem mucanju.

To je moguće učiniti na sljedeći način: "Inače često mucam kada govorim. Uzrok mucanja je još uvijek nepoznat, ali uglavnom to dovodi do toga da na stresne situacije reagiram povećanom napetošću glasnica. Tijekom godina to je dovelo do toga da postanem vrlo uznemiren kada trebam govoriti. Ta uznemirenost dovodi do još više napetosti, što opet rezultira težim govorom. Povećana napetost onemogućava mojim glasnicama da vibriraju tako da nekad ne mogu reći ono što želim. Kada se to desi bude mi vrlo neugodno i nastojim da ne gledam u sugovornika. Ponekad, kada pokušavam nešto reći, pravim određene pokrete glavom koji možda izgledaju čudno. Mislim da je moje mucanje vrlo frustrirajuće i sramotno iskustvo, nemogućnost da izrazim svoje ideje dovodi do toga da se osjećam inferiornim u odnosu na druge."

"Ja sam normalna osoba; svako bi reagirao na ovaj problem kao i ja. Kako upoznajem svoje mucanje, tako više doznajem i o stvarima koje činim kako bi kompenzirao taj nedostatak. Mnoge moje reakcije na mucanje u stvari ga čine samo još jačim. Nastojim promijeniti neke od tih reakcija i zadobiti više kontrole nad mucanjem. Mucam već puno godina i vjerojatno će mi biti potrebno neko vrijeme da prevladam mnoga negativna osjećanja koja su se razvila vremenom. Znam u kojim situacijama imam najviše poteškoća i našao sam određene načine da se nosim s njima. Nastojim razmišljati pozitivno i prihvatiti svoje nedostatke. Što više prihvaćam samoga sebe, tako i više dopuštam drugim ljudima da me vide i prihvate kao osobu koja muca."

Ove izjave prenose dublje znanje, prihvaćanje i snagu koja reprezentira osjećaj dostojanstva i samo-poštovanja. Možda to nisu riječi koje bi vi upotrijebili, ali one izražavaju pozitivan, ohrabrujući i uvažavajući ton koji nam omogućava da živimo u miru s mucanjem.

Nazad